Jedan od onih dana

Žena sam, i kao takva imam dane koji se razlikuju od ostalih dana. Vjerujem da sve žene ovoga svijeta apsolutno razumiju o čemu pišem. Postoje žene koje su drugačije i koje imaju puno više tih nekih dana. Žene poput mene. Žene koje jedine mogu zaista shvatiti te dane. I namjerno im ne dajem na važnosti stavljajući ih u navodnike, jer ničim to ne zaslužuju. Ti dani su fuj dani. I koliko god bile jake i strašne i pozitivne, nema tog alata koji će ih uobličiti da ne budu fuj. O oružju ne govorim jer sam davno shvatila da je jedina smislena bitka ona kojom ću te dane pokušati pretvoriti u dosadnog smirenog sugovornika kojeg ću jednostavno… istrpiti dok ne prođe.

O kojim ja to ženama pišem? O onima koje vi svi drugi uglavnom opisujete da su u PMS-u. O, kako kriva dijagnoza. Zar PMS traje više tjedana, mjeseci, u kontinuitetu? Zato kad vam se neka žena čini, kako bi to rekao onaj zgođušni pjevač (upravo shvatih da sam mu zaboravila ime, ali obzirom da imam one dane, ništa čudno), kao da je “la vida loca” možda ona nijeeeee u PMS-UUUUU. Možda je muči nešto leptirasto i koliko god to slatko zvučalo, sve je samo ne slatko. To je pravo pravcato čudovište! Bar se meni tako čini nakon današnjeg dana.

Možda ste već skontali – radi se o štitnjači. Mene ona u zadnje vrijeme nekako ne štiti, kako joj samo ime govori, već dubinski i sustavno razara.

Mi žene koje pohodimo nuklearne i endokrine bolnice sebe volimo zvati Leptirice. Da nam bude lakše. Kao da ćemo poletjeti poput onih animiranih likova iz reklama za Red Bull. E, sad, ima nas hiper Leptirica i hipo Leptirica. Ove prve možda misle da lete kad ih primi manija, samo što iz vlastitog iskustva govoreći, više imaš osjećaj da bi se najradije zaletjela u zid jer taj tzv. adrenalin nije baš kao onaj koji vjerojatno osjetiš pri skoku s padobranom. Srce ti počne lupati, iako gledaš prijenos partije biljara na TV-u. Znojiš se, iako ti nije vruće, pa si sama sebi luda jer se pitaš pokriti se ili otkriti se. Ostali ukućani često hodaju polugoli po kući dok sam ja u umotana u sve flanelasto ili flisasto što sam našla i govorim kako mi je hladnjikavo, a muž me gleda kao dijete koje je prvi put u životu kušalo limun.

U fazi hipera ne spavaš. Gledaš sve na TV-u. Ne mogu ni čitati, jer mi je to tada preeeedosadno. Nije – hiper. Zato nekada gledam i Astro show i TV prodaju, jer je i to bolje nego se tjerati zaspati. Zamislite da ste na Zrču na nekom partiju i pokušavate zaspati. No way! Neke žene peglaju u 3 ujutro, druge razvrstavaju čarape, treće peku kolače, četvrte surfaju po Faceu i čitaju o tegobama supu(a)tnica.

Vratit ću se i na hipo, ali, najprije, da se pokajem. Kad sam dobila prvu dijagnozu Hashimota i još mi “nije bilo ništa” (ooo bilo mi je, ali sam se pravila da je to noooormalno), čitala sam što sve žene pišu o svojim simptomima i osjećajima. I, drage moje prijateljice, priznat ću, činilo mi se nevjerojatno i svakako prenapuhano. Dok me nije odalamilo kao mokrom čarapom po glavi, i to u snu.
Malo si zatvorena i pitaš se: kad sam ono bila na “dvojci” zadnji puta? Pa se ne možeš sjetiti, jer ni ne znaš gdje si prije minutu ostavila četku za kosu, a kamoli da znaš što je bilo prije dva ili više dana. E, onda krene otvorenost. Otvoriš se i svaki se dan po par puta “otvaraš”.

Postoji i majmunska faza u kojoj se češkaš jer te svaki dio tijela svrbi. Super mi je bilo kad sam se zavaravala: ma, to ti je u glavi; ne svrbi te; ne čohaj se; na poslu si; ne taaaaaban; ma, lijevi dlan je jer je sutra plaća; ma, ono, moš’ mislit, SVRBI ME PAKLENO I SAD ĆU SE IZGREBATI S GUŠTOM. Dođem doma, a muž me pogleda i kaže: Isuse Bože! A ne, nije Isus, više Mojsije nakon susreta s gorućim grmom.

Možda je muči nešto leptirasto i koliko god to slatko zvučalo, sve je samo ne slatko. To je pravo pravcato čudovište!

Zima je i nosim grilonke. Kad ih skinem, pada snijeg. Ne vani, već s mojih nogu, iako sam ih ujutro nauljila kao da idu u pećnicu. Nokti se listaju u tri sloja. Imam psa, mješanca duge žute dlake. Ja imam kratku kosu s plavim pramenovima. Trenutačno – jednako se linjamo.
Fora u hiperu, što je meni vječnoj bucki bilo cool, je da sam jela, a kile stajale. Kod mene čak nisu išle dolje, ali i ovo je dobra slamka spasa.
No, sve što je dobro (malo sam ironična), kratko traje. Eto me u hipu.
Spavaj mi, spavaj, dušice ti. Jedan dan 10 sati, drugi dan 10 sati i još bih spavala. I kao što Alen (kak’ se ono preeeeziva?) kaže niš mi se ne da. Sve mi je gluuuupo i tuuuupo. Beeezveze. Nisam ljuta, tužna sam. Kad su mi u pošti poslali paket na krivu adresu, rasplakala sam se pred kontrolorom, kao dijete, ali bar su mi vratili paket. I da, Bambi je ustvari jaaako tužna bajka, ako niste znali.
Svaki dan često zaboravljam trivijalne stvari i trenutačno imam Post it sindrom. Post it-ovi u novčaniku, torbi, po stolu, frižideru i džepovima. Odvrtiti film od jučer je nemoguća misija. Nit’ vrtnje, nit’ filma.

Malo ću se vratiti na današnji dan, dok se još sjećam. Obavila sam pretrage u bolnici, vađenje hormona i oftamologa. I imam Graves. I možda ću se, najvjerojatnije (tim riječima mi je dr. rekla), izbuljiti. Jer me oči bole. I to me satralo, kao Cro Cop onog nekoga kojem sam zaboravila ime.
Sve podnosim, i hipere i hipaće, i snijeg s nogu, i otvore i zatvore i Astro Show, ali tašta sam, žena sam i ne znam kako bih mogla preživjeti oči koje žele pobjeći od mene.
I tako utučena idem, i neću zapaliti više iako bih je najradije zapalila da se smirim. I onda još primim 3 poziva koji su redom gori od goreg. I ne bi to mene uopće možda pogodilo, da nisam Leptirica. I dan je od groznog postao grozniji. I vadim ogledalo i gledam te svoje oči. I vidim i ne vidim. I mičem naočale (tek onda jarca vidim) i vraćam ih, i niš’ ne kužim. Odustajem. Nemam snage.
Na poslu me dotuče količina zaostataka. Odlazim u kuhinju i isplačem se. Previše toga za jedan dan. A ne mogu ni PMS okriviti. Ne mogu nikoga okriviti. Čak ni sebe. Grooozno!
Pojedem čokoladicu. Ništa bolje. (Jel’ štitnjača pojede seratonin??)
Krenem doma i namjerno zakasnim na bus. Dolazi drugi i sjedam u njega. Kraj mene žena koja je izabrala sjedalo nasuprot automatu za cvikanje karte. I sad gleda što bi. Spustim torbu na sjedalo kraj nje i kažem da mi da kartu da ću joj ja precvikati na prvim vratima, jer nisam još sjela. Odem, precvikam i vratim joj. A ona mi kaže: Hvala kaj ste se vi sad mučili..joooj. E, da, nije to muka, mislim si. Muka je kad sjedneš u bus i pitaš se što se to sve danas desilo i kome, jer osobu koja je to proživljavala, tj. sebe, ne poznaješ.
I da, sutra je novi dan. Po zakonu vjerojatnosti, ne može biti isti kao današnji, na svu sreću.
Kakav će biti, na sreću ne znam. No, s mojim frendovima Hshimotom, Gravesom i Hipaćem, zasigurno – lud i (ne)zaboravan.

Andrea Bogović

Ženski grafiti

Kažu da je život ono što se događa dok mi planiramo nešto drugo. Volim pisati o sudaru planova i života, o akterima koji ga čine. O nama, ljudima.

WordPress Ads